Posts

,

I padanje može biti korisno…

Hodanje je važna ‘disciplina’ koja se trenira po načelu pokušaja i pogrešaka. Pritom će dijete bezbroj puta pokušati ustati iz sjedećeg položaja te se vratiti na pod ili pasti. Trebate li ga baš svaki put uhvatiti?

Oni sjede, pužu, dižu se i padaju, pokušavaju dosegnuti stvari, hodati… Sve je to dio zdrava razvoja. I koliko nam god mališani izgledali krhko, spremni su podnijeti danak koji je potreban kako bi prohodali. Tijelo im je gipkije nego što možete zamisliti, a mišići svakim danom postaju sve čvršći. Vi ste, kao dobar roditelj, spremni učiniti sve što je potrebno za njihovu sigurnost i sreću. Ipak, pripazite da vaše ponašanje ne bude previše zaštitničko jer to može uzrokovati neželjene posljedice.

Preuzimanje odgovornosti

Osnovno je pravilo: “Kako si se popeo, tako i siđi”. Dijete koje se bez tuđe pomoći može podići u stojeći položaj na neki je način odgovorno za svoje pokrete i trebalo bi se samo vratiti nazad na pod.

To je otprilike kao da se vi penjete na planinu i na vrhu shvatite da ne znate kako sići te nazovete helikopter da dođe po vas. Time odgovornost za svoje ponašanje prebacujete na druge.

Ako majka uhvati dijete svaki put kad ono ustane i počne se spuštati, šalje mu poruku da je ona dio njegova mehanizma za kretanje i samim tim odgovorna za njegovo sigurno “slijetanje”. U takvom će se slučaju dijete prepustiti padu kad god vidi majku u blizini, čak i kada je u dobi da se može samostalno spustiti iz stojećeg u sjedeći položaj. Taj se osjećaj vremenski može protegnuti pa su česti primjeri u kojima dijete iskače iz sjedalice pokraj koje stoji mama i razgovara s prijateljicom. Dijete jednostavno odbija razlikovati pratite li ga pogledom ili ne i jeste li ga spremni uhvatiti ili ste mu možda okrenuti leđima. To je ujedno i razlog zašto se većina nezgoda događa u blizini roditelja koji ne stignu pravodobno reagirati.

Iskustvo kao lekcija

Dijete koje nije “hvatano” vrlo se brzo nauči oslanjati na sebe jer će naučiti najbolji i najsigurniji put do dolje. Dobar primjer za to su dječji padovi na najzgodniji način padajući na bok ili na guzu. Djeca koja nemaju iskustva s padovima najčešće i doživljavaju dramatične padove s većim posljedicama.
Ako vam je to teško zamisliti, možda vam pomogne sljedeći primjer. Zamislite zadatak u kojem trebate pasti na leđa, a prijatelji vam obećavaju da će vas uhvatiti. U tom trenutku se morate dobro koncentrirati kako biste smirili sve glasove u glavi koji vam govore “Ne”. Taj “Ne” nema dijete koje nema iskustvo u padanju. Zato je doista važno naučiti dijete da samostalno vlada svojim tijelom. Nemojte ga sprječavati u tome.
Ljubav prije svega

Zadnje, ali ne i manje važno: ne žalite dijete kada padne. Napaćeni izraz na vašem licu rasplakat će i dijete s najjačim karakterom koje je upravo palo i baš je to potrebno izbjeći. Prestrašit će se vaše reakcije i spontano zaplakati iako ga ništa osobito ne boli. Ne zaboravite biti poticajni i nasmiješeni, no također se ne rugajte djetetu kad padne i ne ignorirajte djetetovu bol ako želi utjehu. Uz jedan veliki zagrljaj, potaknite ga na novi pokušaj i preokrenite cijelu situaciju u igru i zabavu jer tada nema mjesta suzama.

Prvo istražujem, onda malo odmaram

Neka djeca nakon ponavljanih padova prestaju istraživati stajanje. To je znak da još nisu spremna za stajanje. Kada dođe njihovo vrijeme, sa sigurnošću će se popeti u stojeći položaj i spustiti se dolje. Većinom se radi o razdoblju od nekoliko dana.

Samo za roditelje…

Najjednostavniji put kako dijete naučiti odgovornosti za vlastite pokrete jest da se malo udaljite od njega u ključnom trenutku. Dijete mora znati da ga nećete uhvatiti, a vi to morate također znati. Ipak, ne ispuštajte ga iz vida. Upozoravajte ga da se čvrsto drži. Isprva će plakati i moliti pomoć, ali će se čvrsto držati. To je instinkt koji ne treba zatomljivati. Ostavite ga malo da doživi taj trenutak, a zatim mu pokažite kako se spustiti. Budite mu potpora.

Izvor:roditelji.hr