Posts

, ,

Kako se beba adaptira na život van maminog trbuha

Prvi bebin plač je događaj kome se raduju i porodilja i medicinsko osoblje koje je učestvovalo u porođaju. On predstavlja početak procesa adaptacije na vanmaterične uslove života

U toku ovog procesa se uspostavljaju nove funkcije, koje do tada nisu postojale (disanje, regulacija temperature), a i mjenjaju neke koje su postojale, ali moraju da se temeljno prilagode novim okolnostima (krvotok, izlučivanje). Za to je potrebno određeno vrijeme. Ono za disanje iznosi – nekoliko minuta, za krvotok – oko 24 sata, za funkciju jetre – nekoliko dana, za bubrege – nekoliko tjedana, a za pojedine metaboličke i imunološke funkcije – nekoliko mjeseci.

Šta se događa u plućima pri prvom plaču?
Da bi pluća prodisala, u kratkom vremenu mora da bude odstranjena tekućina koja do časa rođenja ispunjava dišne puteve, da se plućni mjehurići trajno ispune zrakom, da se protok krvi kroz pluća poveća šest do deset puta, a dišni centar u mozgu preuzme svoju funkciju „od prvog do poslednjeg daha života“.
Bebe rođene na vrijeme, koje imaju zrela pluća i nisu pretrpjele nikakav stres koji bi loše uticao na dišni centar, dišu bez napora. Kod prijevremeno rođene,  plućna funkcija se teže uspostavlja – zbog čega im je ponekad neophodna stručna pomoć u jedinici intenzivne njege.

Šta se dešava sa krvotokom?
Prvim udisajima i podvezivanjem pupčane vrpce, krvotok se iz temelja mjenja. To rezultira prekidanjem protoka krvi kroz takozvane fetalne komunikacije – kojima je krv zaobilazila pluća, i uspostavljanjem normalnog protoka. On omogućava samostalan život, nezavisan od majčine cirkulacije.

Koja temperatura okoline bebi najviše odgovara?
Novorođeno dete je homeoterm, kao i odrasli, što znači da ima konstantnu tjelesnu temperaturu bez obzira na okolinu. Ali, raspon temperature sredine unutar kog može da održava svoju tjelesnu temperaturu konstantnom, mnogo je uži. Novorođenče se na hladnoći lako rashlađuje, a u pretoploj sredini lako pregrijava. Terminskom novorođenčetu najviše odgovara temperatura od 31-34 stupnjeva kada je golo, i oko 24 stupnjeva kada je uobičajeno obučeno i pokriveno pamučnim pokrivačem.

Za koje vrijeme novorođena beba treba da promokri?
Beba mokri i prije rođenja, a poslje rođenja bi morala da mokri bar jednom do kraja prvog dana života. Međutim, bubrežna funkcija novorođenčeta zadovoljava potrebe samo u bazalnim uslovima (kada je mala potrošnja energije), a nije dovoljna da savlada eventualna opterećenja kao što su smanjen ili povećan unos tekućine ili neodgovarajuća ishrana, o čemu treba voditi računa.

Koliko vremena bebi treba da “nauči da sisa?”
Novorođenče, pa i nedonošče, ima urođen refleks sisanja. Ali, i pored toga, popriličan broj beba ima problema sa izvlačenjem mlijeka iz majčinih dojki. Za prilagođavanje složenih mehaničkih funkcija koje obavlja sistem organa za varenje, obično je dovoljno sedam dana od rođenja. Nakon tog perioda – zdrava, terminska beba bi trebalo da sisa bez problema i polako dobija u tjelesnoj masi. Digestivni sistem donesenog novorođenčeta je u potpunosti sposoban da provari majčino mlijeko. Svaka druga vrsta hrane za njega predstavlja opterećenje i izvor mogućih komplikacija.

Zašto neke novorođene bebe požute?
Novorođenče ima gušću krv od odraslih, jer ima veći broj eritrocita (crvenih krvnih zrnaca) – koji su mu prije rođenja bili potrebni u uslovima smanjene koncentracije kisika u odnosu na njegovu količinu u zraku. Kako pri udisanju atmosferskog zraka ta količina eritrocita predstavlja višak – on se razgrađuje u jetri. Tom prilikom, crveni piment hemoglobin se pretvara u žuti – bilirubin. Najčešće, novorođenačka žutica nastaje zbog nezrelosti jetre koja treba da razgradi veliku količinu bilirubina i njegovog nakupljanja u krvi. Takozvana fiziološka žutica je normalna pojava, a dešava se kod oko trećine terminskih i polovine prijevremeno rođenih beba. Obično nije jaka i prolazi spontano ili uz odgovarajuću terapiju bez ikakvih posljedica.

Da li novorođenče posjeduje imunitet?
Dijete se rađa sa pasivno prenjetim antitijelima majke, koja ga štite od izvjesnog broja infekcija koje je majka preležala, ali svega dva do tri mjeseca, a zatim nestaju. Za formiranje vlastitog imuniteta je potrebno najmanje šest mjeseci, a praznina u periodu od trećeg do šestog meseca se popunjava antitijelima koje sadrži majčino mlijeko. S obzirom da ono sadrži i druge elemente odbrane koji kod bebe još nisu sazreli, predstavlja najbolju zaštitu od infekcija.

Da li novorođena beba vidi i čuje?
Nervni sistem se najsporije prilagođava. Sa dva mjeseca se gube pojedini primitivni refleksi i započinje proces uspravljanja, koji se završava samostalnim prohodavanjem. Inače, nervni sistem se razvija i nakon završetka djetinjstva, kada su svi ostali sistemi već odavno u potpunosti razvijeni. Ustanovljeno je da zdrava beba čuje i prije rođenja. Zato najprije reagira na majčin glas, koji joj je od ranije poznat. Novorođenče je sposobno i da vidi, ali prvih dana po rođenju rijetko otvara oči, a i tada nije u stanju da fiksira pogled, jer nema iskustva. Treptanjem reaguje na jaku svetlost.

Kako da pomognete bebi da što bezbolnije prebrodi probleme prilagođavanja?
Sljedite prirodu! Ona se postarala da ublaži probleme koji nastaju tokom složenog procesa adaptacije na vanmaterične uslove života, pružajući djetetu kroz majčino mlijeko sve što mu nedostaje. Zato je od izuzetnog značaja da vašu novorođenu bebu što ranije stavite na grudi, da od rođenja sisa kad god poželi (danju i noću), i da je u prvih šest mjeseci života hranite isključivo svojim mlijekom, pri čemu treba da dodajete samo vitamin D. Dojenje, uz postepeno uvođenje nemlječne hrane, treba da nastavite bar do godinu dana. Ono je, uz normalnu trudnoću i porođaj, najvažniji uslov za dobru prilagođenost uslovima sredine u kojoj dijete živi.

, , , , , , , ,

Dijete u bolnici

Odlazak u bolnicu je promjena svakodnevnog načina života, praćena neizvjesnošću i neugodnim emocionalnim stanjima zbog odvajanja od primarne sredine, zbog bolesti, straha od medicinskih postupaka i ishoda liječenja, zbog brojnih ograničenja, promjena navika te nepoznate okoline i događaja.

Djeca imaju specifično poimanje i vremena i bolesti pa se njihov odnos prema liječenju, ponašanje za vrijeme liječenja i doživljaj bolesti bitno razlikuju od načina na koji slične situacije proživljavaju odrasli.

Kad je riječ o hospitalizaciji djece, važno je ukazati na specifičnosti koje je čine različitom od hospitalizacije odraslih.

Prije svega, to je dob djeteta, odnosno stupanj kognitivnog razvoja. O dobi ovisi djetetovo poimanje bolesti i njegova reakcija na bolest i zahtjeve liječenja. O dobi također ovisi reakcija na odvajanje od roditelja i prilagodljivost na bolničku sredinu.

Doživljaj bolesti kod djece se veže na nezreli koncept shvaćanja vlastita stanja. Sve što se s njim događa, malo dijete povezuje sa svojim ponašanjem pa zbog toga djeca predškolske i rane školske dobi mogu bolest doživjeti kao kaznu za loše ponašanje. Djeca u dobi od osam do jedanaest godina objašnjavaju bolest najčešće u terminima zaraze, dok djeca starija od jedanaest godina mogu shvatiti fiziološke mehanizme bolesti.

Najnepovoljnijom dobi za hospitalizaciju smatra se dob od oko 6 mjeseci do četiri godine. U toj dobi, ukoliko majke nisu zajedno s djecom u bolnici ili barem u svakodnevnim posjetima, većina djece prolazi tri faze prilagodbe na bolničku sredinu: fazu prosvjeda, fazu očajanja i fazu prividne prilagodbe.

Tijekom prve faze dijete vrišti, baca se, plače i na sve moguće načine prosvjeduje ne bi li vratilo majku. Ako prosvjed nije «vratio» majku, dijete nakon nekoliko dana prelazi u fazu očajanja kad postaje motorički mirnije, povlači se, apatično je i poslušno pa se ta faza može pogrešno tumačiti kao početak prilagodbe. Faza prividne prilagodbe nastupa ako malo dijete mora duže ostati u bolnici. U toj fazi djetetovo ponašanje čini se uobičajenim, dijete komunicira s okolinom, ali posljedice odvajanja vidljive su tek po povratku kući.

Dakle, što je dijete manje, teže će podnijeti odvojenost od roditelja (majke). Upravo odvojenost predstavlja najveći izvor stresa u hospitalizaciji djece i uzrokom je poteškoća u djetetovom emocionalnom i psihološkom razvoju pa su stoga posljedice hospitalizacije teže što je dijete manje. Da bi se izbjegle psihološke i emocionalne poteškoće zbog odvajanja, ukoliko to bolest i liječenje dopuštaju, treba odgoditi hospitalizaciju male djece. Ukoliko to nije moguće, s djetetom u bolnicu treba primiti i majku.

Osim odvajanja, još je nekoliko čimbenika koji hospitalizaciju čine stresnom za dijete. To su strah od boli i povrede tijela (koji je inače normalan razvojni strah, ali se u uvjetima hospitalizacije povećava), zatim izloženost nepoznatoj sredini i događajima i nesigurnost zbog ishoda liječenja.

Odlazak u bolnicu predstavlja stres za cijelu obitelj. Zato je u tim situacijama rad s roditeljima (savjetovanje roditelja) vrlo važan da bi se ublažili i njihovi problemi, tim više jer emocionalno stanje roditelja utječe na to kako se dijete osjeća.

Roditelje je važno informirati o prirodi bolesti djeteta, pružiti im potporu s ciljem umanjivanja njihove zabrinutosti i tjeskobe i dati im konkretne savjete u vezi s boravkom u bolnici i liječenjem.

Roditelji se uvažavaju kao aktivni sudionici u procesu njege i liječenja djeteta, a njihova uloga prepoznata je kao važan čimbenik koji uvelike pridonosi djetetovoj spremnosti na suradnju i konačnim rezultatima liječenja.

Uključivanje roditelja u njegu i liječenje djeteta podrazumijeva prethodnu edukaciju od strane medicinskog osoblja, što je važno i za nastavak njege i rehabilitacije koja slijedi nakon izlaska iz bolnice u slučajevima kad je ona potrebna.

Kako možemo djetetu olakšati boravak u bolnici

Postoji više načina da se djetetu olakša boravak u bolnici. Prije svega, to je provođenje adekvatne i pravovremene pripreme za dolazak u bolnicu i primjerena komunikacija s djetetom i njegovim roditeljima, a zatim i omogućavanje boravka roditelja u bolnici, bolnički okoliš prilagođen djeci, odgojno-obrazovni rad s djecom u bolničkim igraonicama i sobama, što manje promjene dnevne rutine kod manje djece, priprema za dijagnostičke i terapijske postupke koji očekuju dijete, organiziranje zabavnih aktivnosti, organizirane igre i sl.

Ukoliko je odlazak u bolnicu unaprijed planiran, treba provesti pripremu djeteta za boravak u bolnici sa svrhom bolje prilagodbe djeteta.

Sadržaj i način pripreme ovisit će o dobi djeteta, njegovom prethodnom iskustvu s liječenjem i o osobinama i potrebama pojedinog djeteta.

Dobro je da dijete prije dolaska na liječenje upozna prostor u kojemu će boraviti i osoblje koje će o njemu brinuti jer se na taj način smanjuje tjeskoba zbog odlaska u bolnicu.

Vrlo je važno u pripremi naglasiti nužnost i razloge bolničkog liječenja te privremenost boravka u bolnici.

 

Dolazak u bolnicu – što je važno (ne) reći djetetu?

  • bolnici, liječenju i zdravstvenom osoblju treba govoriti pozitivno da dijete odlazak u bolnicu ne bi shvatilo kao kaznu ili opasnost.
  • Djetetu ukratko objasniti što će se s njim događati (mjerenje temperature, vađenje krvi, medicinski pregledi, snimanja i sl.).
  • Ne treba govoriti djetetu da ga ništa neće boljeti, nego ga treba uvjeriti da mu se želi pomoći iako će mu ponekad biti teško.
  • Treba nastojati pred djetetom umanjiti osjećaj uznemirenosti i suzdržati se plakanja pred njim (jer će dijete zaključiti da je, ako se mama i tata boje, odlazak u bolnicu ozbiljna, možda i opasna stvar).
  • Ne smijemo lagati djeci o dužini traganja boravka u bolnici jer je to često unaprijed teško znati, a kažemo li mu nešto što se neće pokazati istinitim, izgubit ćemo djetetovo povjerenje pa će ono hospitalizaciju doživjeti kao napuštanje, prijevaru ili kaznu.

 

Što (ne) treba napraviti?

  • Zajedno s djetetom treba pripremiti njegove stvari i ponijeti njegovu najdražu igračku jer će ona umanjiti osjećaj odvojenosti od kuće i roditelja.
  • Roditelji trebaju ostati s djetetom dok se ono smjesti u krevetić jer će to pridonijeti osjećaju djetetove sigurnosti da roditelji znaju gdje se ono nalazi i gdje će ga naći.
  • Kad roditelji dijete dovedu na Odjel, nikako ne smiju otići a da se ne pozdrave s djetetom i ne kažu mu kad će ponovo doći i da će ga odvesti kući čim se izliječi. Koliko god dijete bilo uznemireno, ono će zapamtiti riječi roditelja jer njima najviše vjeruje.
  • Roditelji trebaju nastojati uspostaviti dobru komunikaciju sa zdravstvenim osobljem koje se brine o djetetu jer će ono tada imati više povjerenja u osoblje.
  • Roditelji trebaju pokušati ostati mirni kad su zabrinuti i uplašeni jer to djetetu ulijeva sigurnost i donosi smirenje.

 

 Kako se (ne) ponašati dok je dijete u bolnici?

  • Dijete treba posjećivati svaki dan, zato što su mu tada roditelji najpotrebniji. Ako ga roditelji ne mogu posjećivati svaki dan, treba dogovoriti da ga posjećuje neka djetetu poznata osoba. Redoviti posjeti, čak i ako su kratki, bolji su od jednog dana bez posjeta. Djeca koja nemaju posjete uskoro postaju naizgled mirna, ali to nije znak dobre prilagodbe već često znak duboke tuge.
  • Važno je ne obećavati djetetu ono što se ne može ispuniti jer je u takvim okolnostima dijete na to još osjetljivije.
  • Važno je ne sažalijevati dijete!
  • Klonite se uspoređivanja vlastita djeteta s drugom djecom!
  • Pohvalite dijete kad god za to ima povoda (prilike) – za njegovu hrabrost, izdržljivost i sl.
  • Ako je dijete tužno, treba ga poticati da priča o tome što ga tišti, brine, čega se boji… ne smijemo zanemarivati njegove osjećaje, umanjivati njegove probleme ili mu se rugati, bez obzira koliko je «veliko».
  • Djetetu treba pokazati da razumijemo njegovu žalost i njegove probleme.
  • Malo dijete često burno reagira na odlazak roditelja. Ponovni dolasci uvjerit će ga da nije ostavljeno i njegova reakcija će se uskoro promijeniti.

 

Povratak djeteta iz bolnice

Ponašanje djeteta po povratku iz bolnice može biti izmijenjeno. Razumijevanje djetetova ponašanja i ispravna reakcija roditelja i odgajatelja mogu te promjene u ponašanju ublažiti i učiniti kratkotrajnijima.

Reakcije male i predškolske djece mogu se očitovati u ponovno aktiviranom strahu od odvajanja, strahu od nepoznatih lica, većoj ovisnosti o roditeljima i u manjem stupnju samostalnosti nego prije. To se manifestira željom da je roditelj stalno prisutan, agresivnošću, nemirnim snom, nekontroliranim mokrenjem ili nekim drugim regresivnim oblikom ponašanja.

Koliko god je moguće, prema djetetu se treba ponašati uobičajeno. Ponašanje prema djetetu ne treba biti promijenjeno zbog njegove bolesti.

Pretjerana pažnja i popustljivost prema djetetu rezultira iskustvom da nikada nije tako voljen i pažen kao kad je bolestan, pa zbog toga duže vrijeme može reagirati izmijenjenim ponašanjem.

Humanizacija bolničkog liječenja

Osjetljivost na probleme bolničkog liječenja djeteta danas je značajno veća u odnosu na ne tako davnu prošlost. Danas su dječji odjeli otvoreni za roditelje i većina bolnica ne postavlja ograničenja posjećivanja djece. I kod nas je sve više bolničkih ustanova koje na dječjim odjelima omogućuju primanje majki s malim djetetom u bolnicu.

Iskustvo je pokazalo da prisutnost roditelja u bolnici uz dijete pridonosi djetetovoj prilagodbi na bolest i liječenje.

Humanizacija bolničkog liječenja koja se provodi kroz prepoznavanje i uvažavanje potreba i problema bolesnog djeteta i njihovih roditelja, uz sustavan i organiziran rad na usavršavanju komunikacije, postala je svakodnevnica.

Vrijeme kada se djetetu govorilo da ne ide liječniku, da neće ostati u bolnici, da mama ide «samo po sok» a zatim je više ne bi vidjelo, kad mu se tajilo da ide na operaciju i kada se dijete nepripremljeno podvrgavalo operativnim zahvatima i budilo napušteno, nemoćno, usamljeno i bez potpore roditelja, srećom – vrijeme je prošlosti.

Priprema za odlazak u bolnicu moguća je u slučajevima planiranih prijema

Mijenjanjem stavova kroz organizirane aktivnosti u odgoju djece – igru, čitanje slikovnica s temama odlaska u bolnicu, organizirano i osmišljeno posjećivanje dječjih bolničkih odjela, prorađivanje iskustva djeteta koje je boravilo u bolnici s ostalom djecom u grupi – pridonijet će učinkovitosti pripreme kod planiranih prijema, ali i ublažavanju stresa kad se radi o potrebi hitne hospitalizacije djeteta.