Rečenice koje roditelji ne treba da izgovaraju

Pojedine roditeljske izjave su postale sastavni dio svakodnevnog govora, pa roditelji više ni ne obraćaju pažnju kako one djeluju na djecu. Ipak, mnoge od njih su opterećujuće i izazivaju kod djece osjećaj manje vrijednosti, zbunjenost, a ponekad i sumnju u roditeljsku ljubav. Razmislite da li i koliko ih koristite i pročitajte kako one utječu na vaše dijete

1. Pitanje: “Šta ćeš biti kad porasteš?”.
Ako ovo pitanje odrasli postavljaju da bi se bolje upoznala trenutna dječja interesovanja, za dijete ono nema nikakvog smisla. U predškolskom periodu, dijete poznaje samo nekoliko osnovnih zanimanja (svojih roditelja, teta  iz vrtića, doktor , nogometaš ili neko zanimanje iz spektra onog što je vidjelo na TV-u), a i to na veoma površnom nivou. Ono što je o različitim zanimanjima naučilo u vrtiću, takođe je nedovoljno. Zato, kada djetetu postavite takvo pitanje, ono nema veliki izbor prilikom odgovora, pa je najčešći odgovor pominjanje nekog zanimanja za koje je čulo. Ipak, već time što vam odgovara (umjesto da kaže: “Ne znam”), govori o tome kako oseća opterećenje da bi trebalo da zna odgovor.

2. Pitanje: “Imaš li curu (dečka)?”.
Iako roditelji, bake, djedovi i druge odrasle osobe smatraju ovo pitanje simpatičnim – kada ga postavite djetetu, ono se osjeća obaveznim da u nekom trenutku kaže da ima djevojku (dečka) iako nema. Tako, zahvaljujući ovom pitanju, uobičajene dječje vrtićke simpatije – koje, takođe, mogu da izostanu, odjednom postaju glorificirane, to jest pretjerano važne. Nema potrebe da to razvijate kod djeteta. Umesto toga, pitajte ga da li ima simpatiju, i nikada ne spominjite da „mora da je ima“, ukoliko je nema.

3. Pitanje: “Koga više voliš: mamu ili tatu?”(baku ili dedu).
Baš kao i vi, i dijete sa svakom osobom iz svog okruženja gradi poseban odnos. Tako, odnos koji ima sa tatom, različit je od odnosa koji ima sa mamom, odnos koji ima sa tetom iz vrtića, različit je od odnosa koji ima sa bakom ili nekim drugim. Umesto da inzisistirate na top listi popularnosti kod djeteta, potrudite se da ima što više kvalitetnih i raznovrsnih odnosa.

4. Izjave tipa: “Mama zna najbolje”.
Kada se vi kao mama postavite da sve znate najbolje – djete vam, jednostavno, veruje. Ono tada glorificira i veliča vas, dok se slika koju ima o sebi stalno urušava. Zato, ono najprije sluša vaše zahtjeve, a tek u malo kasnijem uzrastu uspjeće da se izbori i suprotstavi vam se kada mu kažete, na primjer: „Obuci se, hladno ti je“, ili: „Sigurno si gladan“. Vi ste roditelj i ne želite da se dijete prehladi, ali da li ste sigurni da vi bolje možete da odredite kada mu je hladno ili kada je gladno? Svako dijete, bez obzira na uzrast, ima pravo na svoj glas i svoj izbor. Vi, kao roditelj, ne morate uvek taj glas da poslušate i odlučite ono što želi, ali morate da naučite da pitate i čujete dijete.

5. Rečenice sa ironijom. “Nešto si  tih, da nisi bolestan?”
Djeca nemaju smisla za ironiju, i tek odrastanjem uspjevaju da je shvate. Ironijom zbunjujete dijete, jer ono ne razumije da li ste vi zadovoljni njegovim ponašanjem ili niste. Zato, ako želite da ga pohvalite što je mirno – jednostavno ga pohvalite. Ako želite da ga pitate da li se oseća zdravo – jednostavno ga pitajte.

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori