,

Koliko se djevojčice i dječaci razlikuju?

Dečki i cure često se ponašaju različito. Zašto je tomu tako? Zato što ih različito tretiramo. No za to postoje i genetski razlozi. Kako se to očituje u svakodnevici, pročitajte u našem članku.
Tko se radije mazi?

Djevojčice – vjerojatno, zato što su tako naučile. Znanstvenici kažu: Ženske bebe više mazimo. Djevojčice dobivaju više nježnosti nego dječaci. Očito okolina nesvjesno nježnije tretira djevojčice, i to ne samo roditelji, nego i ostali članovi obitelji i odrasli. Možda je u tome razlog zašto neki dječaci, kad postanu malo stariji, ne prihvaćaju nježnost baš rado. Imate li kod kuće dečkića koji vas uvijek izbjegava kad ga želite pomaziti, pokušajte ga navući na tanak led: s dječacima ćete do maženja lakše doći preko ludovanja. Škakljanje, hrvanje, valjanje u travi – takve stvari oni vole.
Tko se nabacuje pijeskom?

Dečki rado odmjeravaju snage, djevojčice su brižne. Predrasuda? Ne, tvrde psiholozi koji se bave razvojnom psihologijom. Djevojčice i dječaci ponašaju se u odnosu prema drugoj djeci i tijekom igranja doista drukčije. Istraživanja su pokazala kako se djevojčice više trude da budu u dobrim odnosima s drugima i da se sporazumiju, pa brže i pomažu. Dječaci su češće agresivni i vole se smatrati uspješnijima. Naslijeđe naše ljudske povijesti kojega se očito nećemo riješiti tako brzo: muškarac je osvajao nova područja, borio se s oponentima, branio je obitelj i posjed. Žene su se brinule da jelo bude toplo, za odjeću i dobro raspoloženje za sve.
Tko glasnije viče?

Od svih beba koje roditelji dovode pedijatrima zbog neprestanog plakanja, gotovo je njih 70 posto muških. Nitko točno ne zna zašto je tomu tako. To bi moglo biti povezano s poteškoćama u prilagođavanju životu izvan majčine utrobe jer živčani sustav dječaka tijekom poroda nije još tako zreo kao kod djevojčica. Također je poznato da su mnoge muške bebe sklonije stresu nego većina ženskih beba. Ako su izloženi laganom, ali konstantnom opterećenju (primjerice buci), jako im naraste razina kortizona, a kod djevojčica takvo opterećenje baš i neće izazvati rast razine tog hormona stresa.
Tko treba više flastera?

Dječaci. U ambulantama se obradi četiri puta više dječaka nego djevojčica nakon malih kućnih nezgoda. Ti mini Ramboi češće se ozljeđuju jer više vole riskantne pothvate. U istraživanjima odvažnog ponašanja male djece kanadska je psihologinja Barbara Morrongiello došla do zanimljivih zaključaka: prvo, određene aktivnosti znatno više djevojčica nego dječaka smatra rizičnim (primjerice opasno pentranje). Drugo, djevojčice će prije izbjegavati takve opasnosti, dok dječaci, čak i kad spoznaju opasnost, ne smatraju da bi im se nešto doista moglo i dogoditi. Treće, dječaci imaju drukčiji stav prema nezgodama. Za njih je ozljeda jednostavno peh, dok djevojčice zbog toga optužuju sebe same.
Tko je češće bolestan?

Dječaci kao mala djeca češće boluju od alergija i nešto češće od infekcija nego djevojčice. Nakon puberteta to se mijenja. Tad više alergija izbija kod djevojaka i zbog bolesti one više izostaju iz škole. Općenito, razvoj dječaka smatra se podložnijim raznim poremećajima: najveći dio hiperaktivne i djece koja mokre u krevet jesu dječaci te oni pokazuju i više poremećaja u govoru (mucanje, usporeni jezični razvoj) nego djevojčice. No stručnjaci kao što je Renate Niesel, psihologinja na Münchnskom državnom institutu za ranu pedagogiju, upozoravaju da se zbog toga mnogo manje pozornosti poklanja zdravlju djevojčica, i to osobito psihičkom: “Možda se oblici ponašanja dječaka samo jasnije zamjećuju. Tako depresivni poremećaji u dječjoj i adolescentskoj dobi, koji češće pogađaju djevojčice, često ne budu prepoznati jer se takvi mladi ljudi povlače, nisu upadljivi i zato što se njihova bolest ne uklapa u predodžbu o djetinjstvu.”
Tko je mamino dijete?

Djeca pozorno promatraju. S otprilike tri godine otkrivaju pripadnost jednom spolu: djevojčice su poput žena, a dečkići poput muškaraca. Za male dječake to je težak proces: moraju se odvojiti od majke ako žele postati muškarcima. Djevojčice se i dalje mogu ravnati prema mami. A to i čine: kao i dječaci, i one uče od odraslih uzora.

Mladi roditelji možda nisu tako bliski klasičnoj podjeli uloga i mnogo toga žele promijeniti, ali to (još) ne mogu – majke ulažu više vremena u bavljenje djecom i domaćinstvo nego očevi – pa djeca doživljavaju tradicionalnu podjelu uloga: majka je brižna i skrbna, a otac je više orijentiran prema van. To oblikuje sliku malenih o njima samima. Trogodišnja djeca u vrtiću u jednoj su studiji navela kako se djevojčice igraju s lutkama, pomažu majci, puno pričaju, nikad se ne tuku i trebaju pomoć. Dječaci, barem su tako uvjerena djeca, (u ispitivanju su sudjelovali i dječaci i djevojčice), pomažu tati, žele tući druge, drski su i drugu djecu često dovode do plača.
Tko je tatin mezimac?

U dječjem su životu mnoge žene važne: majka, odgajateljica u vrtiću, bebisiterica… “Djevojčice i dječaci trebaju više mogućnosti da dožive bliskost i osjećaje od muškaraca”, kaže seksualna psihologinja Lilian Fried. Za djevojčicu je tata prvi muškarac u životu, on odlučujuće utječe na njezinu sliku o muškarcima. Za dečke je tata veliki uzor. Hoće li jednoga dana djevojčice i dječaci biti dorasli novim zahtjevima našeg društva, promijenjenoj podjeli uloga muškarca i žene, zato uvelike ovisi o ocu. O tome koliko sebe daje u obitelj, sudjeluje li u radovima kod kuće i u odgoju, i koliko je pri tome nježan i brižan.
Tko kuha bolji puding?

Nitko. Jer sva djeca to rado čine: raditi nešto zajedno s mamom ili tatom, nešto srediti ili proizvesti što je poslije fino, što se koristi ili što se može pokazati. Pedagozi kažu kako djevojčice još uvijek radije upoznajemo sa zadaćama vezanim uz kućanstvo, dok dječake učimo lupati čekićem i popravljati bicikl. To je staromodno! Izmjena tih aktivnosti čini nas spremnima za društvo u kojem žene i muškarci žele i trebaju preuzimati zadatke koji su prije bili rezervirani za drugi spol. Djeca koju se navodi na različite aktivnosti i zadatke od toga profitiraju i u svom razvoju: dječaci kojima su draže aktivnosti vezane uz grubu motoriku i kretanje, guljenjem mrkve i dekoriranjem kolača poboljšavaju svoju finu motoriku. Djevojčice koje ne vole toliko ludovanje i jurnjavu, puštanjem zmajeva ili penjanjem na drvo otkrivaju uživanje u kretanju.
Tko će krenuti u istraživanje svijeta?

Mnogi mali dječaci imaju potrebu za bijegom, otrče jednostavno iza najbližeg ugla ne brinući se pri tom za roditelje, već kao vrtićarci spremni su odšetati s pidžamom u torbi na spavanje susjedu. Razvojni psiholozi kažu da je to uvjetovano i genetski. Znanost je dokazala da je prostorna orijentacija u muškaraca doista bolje razvijena nego u žena. Mali dječaci kao da su uvijek sigurni da će naći put natrag kući. I, dječaci od roditelja dobivaju veći osjećaj sigurnosti. Kanadska psihologinja Morrongiello ustvrdila je u svojoj studiji o dječacima i djevojčicama da djevojčice mnogo češće slušaju rečenice kao što je “Budi oprezna!” ili “Pazi!”

.
Tko se s kime igra?

Dječaci rado stvaraju grupice od 4 – 6 članova. Djevojčice se dobro osjećaju u skupinama od 2 – 3 člana. Više djece znači više akcije – zato ćete na igralištu ili u dječjem vrtiću češće naići na dječačku bandu nego na ekipu sastavljenu od djevojčica. Djevojčice i dječaci profitiraju i kad se igraju zajedno. Tad upoznaju drukčije oblike ponašanja, nadopunjavaju se u vještinama i interesima. Prijateljstva između dječaka i djevojčica pospješit ćete međusobnim pozivanjem na igranje, zajedničkim tulumima, izletima nekoliko obitelji s mnogo djece obaju spolova.

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Odgovori